Osećam kako mi misli beže, razleću se od ličnog ka opštem i obrnuto. Slučajem sam se obrela u mom gradu baš u vreme nesreće.
Kad su mi javili vest zabrinuti ljudi koji znaju da su stanice moja druga kuća poslednjih godina, pa i decenija mog života, nisam slutila koje su razmere niti posledice. U mojoj glavi bilo je nešto malo se negde srušilo, jednostavno u um mi nije došlo da je to mogla biti cela betonska nadstrešnica.
Stigla sam kući. Na vestima su bili neki političari. Neki su bili vidno potreseni. A neki... Vidno nisu sposobni da osećaju. Mogu do besvesti da glume. Prozirni. Ne može se tuga glumiti. Ne može se glumiti da si čovek ako nisi.
Muk se spustio u grad. Nemi krik. Otišla sam sutradan do železničke jer sam morala. Osećala sam to kao svoju ljudsku dužnost. Miris sveća, cveće, igračkice koje su deca donosila, imena stradalih. Kako sam se približavala, srce mi se stezalo i ledilo. Suze su same grunule bez moje dozvole. Sablasni mrak je obavio sve. Stajali smo nemo.
Mi, 'svetina'. Majka je u naručju držala devojčicu koja je plakala. Govorila je mami da hoće da ide odatle da ne gleda više u te grozne sveće. Mala je, ne razume, ali dete oseća tu strahotu.
Iz svake porodice deca su otišla da ne gledaju strahotu oko sebe, ili budu njene žrtve.
Zašto dozvoljavamo ovo sebi?
Comments