Džehva Havić: Jasminina priča

Ilustracija: Copilot

Ove retke posvećujem Jasmini i svim nevidljivim heroinama koje u tišini nose svoje ožiljke. Neka nijedna ptica slomljenih krila ne zaboravi da nebo još uvijek čeka na njen let. Posebna zahvala onim vratima koja su se uvijek otvarala u mraku i onim rukama koje su pružale zaklon kada je dom prestao biti dom.

Sigurnost često nije zgrada, već srce prijatelja koji odbija okrenuti glavu.

Jasmina je sjedila na rubu kade, jedinom mjestu gdje je zaključana brava pružala prividni mir. U rukama je stezala porculansku pticu, čiji su joj oštri rubovi krila bridjeli o dlan. To je bio trenutak njene najteže tišine... trenutak kada se u njoj lomio svijet.

​Dvojba je bila poput žive rane koja ne zacjeljuje. Jedan glas u njoj, onaj koji je godinama hranjen strahom i tradicijom, šaputao je: "Kamo ćeš? Što će reći susjedi? Možda će se ovaj put zaista promijeniti. Djeca trebaju oca, makar i takvog." Sjećala se obećanja pred matičarom, i nade koju je tada osjećala. Razmišljala je o tome kako će preživjeti bez novca, bez krova, u svijetu koji često zatvara oči pred ženama poput nje. Trpjeti je bilo poznato. Trpjeti je bila bol na koju je navikla, domaća i predvidljiva.

​S druge strane ponora stajala je sloboda... mračna, nepoznata i zastrašujuća. Bojala se njegove osvete, bojala se da će je pronaći, da će njena slabost postati njegovo najjače oružje. "Bolje je šutjeti i pognuti glavu," mislila je dok joj je suza klizila niz otečeni obraz, "tako barem znam što me čeka sutra."

​No, te večeri, vrata kupaonice lagano su se otvorila. Njena kćerkica, malena sjena u prevelikoj pidžami, uvukla se unutra. Nije plakala. Samo je stala ispred Jasmine i svojim malim, drhtavim prstima dotaknula tamnu masnicu na majčinoj nadlaktici.

​"Mama," šapnula je djevojčica, "hoću li i ja imati ovakve mrlje kad porastem i budem kao ti?"

​To pitanje pogodilo je Jasminu jače od bilo kojeg Amarovog udarca. U djetetovim očima vidjela je budućnost koju joj kroji svojom šutnjom. Vidjela je generacije žena koje će naslijediti njenu pognutu glavu ako sada ne ustane. U tom trenutku, dvojba je nestala, isparila je kao magla pred vrelim suncem. Strah za vlastiti život postao je nebitan pred strahom za djetetovu dušu.

​Odluka nije bila glasna; bila je to hladna, kristalna jasnoća. Jas mina je ustala, obrisala lice i čvrsto primila kćerku za ruku. Težina porculanske ptice u džepu više je nije podsjećala na ono što je slomljeno, već na ono što se može spasiti.

​Dok je Amar u dnevnoj sobi spavao teškim snom, ona je prolazila kroz hodnik ne kao žrtva, već kao ratnica koja napušta bojno polje na kojem više nema što braniti osim ljubavi prema djetetu. Svaki korak prema izlaznim vratima bio je kidanje nevidljivih lanaca. Kada je ključ posljednji put tiho škljocnuo u bravi, ostavljajući mrak iza sebe, Jasmina je znala da se više nikada neće vratiti. Ne zbog sebe, već zbog onog malog bića koje je čvrsto držala za ruku, koračajući u neizvjesnu, ali njihovu zoru...