Enver Hrustić: Svijeće (priča)

Ilustracija: AI

Ljeto je i klima radi bez prestanka. Priča se po cijelom otoku da će svaki dan po jedan grad ostajati bez struje. Najviše me fascinira što se to tako prihvatilo i nastavilo sa životom. Stanovnici ovog otoka inače vjeruju vladi, ali baš toliko da im izvjetri jučerašnji dan ili godina, to ne mogu da svarim. Jer ja sam tu već par godina i to se nikad nije dešavalo, ali eto, ove godine je kao vrućina malo jača, pa su odlučili da naprave redukciju. Meni je stalno vrućina, pa ne mogu ni da pravim poređenje na prošle godine. Kao da mi sam đavo kaže: „Evo ove godine ćeš ključati na malo nježnijoj temperaturi“. Kad je vruće, vruće je. Nisam ni slutio da će taj dan moj grad biti na redu za isključivanje struje. Oko osam sati navečer sve je odjednom utihnulo i ja ostadoh u stanu bez klime. Nervozan zbog vrućine i nestanka struje, odlučim izaći van. Razmišljam da je uz more svježije, pa ću prošetati šetalištem uz cijelu obalu. Ali čim sam izašao iz zgrade, vidjeh nešto neobično. Preko puta mene je kuća gdje žive dva namćora, ljudi u penziji koji samo žive reda radi. Niko s njima ne priča niti oni ikoga zakidaju. Zanimljivo je to da kada ta žena farba svoju kosu u drečavo crvenu, vjerovatno ostane viška boje, pa i muža ofarba. Tad ih baš primijetim, jer kad sjede na pragu jedno pored drugog, izgledaju kao napukli nar. Viđam ih često kako sjede na pragu ulaznih vrata i puše. Prozbore koju između sebe i samo tako gledaju kako vrijeme teče. Ali ne i ovaj put. Gle čuda, smrkava se i pred njihovim pragom je neka žena i čovjek koji sjede na klupicama i pričaju sa dva namćora. Lica su im tamna, jer se smrkava, tek samo ponekad im žar cigare zasvijetli u mraku. Zamišljen nastavim dalje i spustim se do šetališta. Šetalište vrvi. Svi su izašli, jer nema struje. I ja šetam tako i razmišljam kako nam malo treba da postanemo ljudi. Svi se grupišu i pričaju, smiju se, poneko pusti muziku preko malih zvučnika što povežu sa mobitelima. Mrak pada i nema nigdje svjetla, ali se osjeća neka dobra atmosfera i svi su nekako prihvatili da smo jednaki, jer smo u istom sosu. Na skveru me dočeka masa ljudi i tolika graja, svaka grupa ljudi je imala svoju muziku i već se počelo ozbiljno piti, kao da su svi podsvjesno slavili nestanak struje. Kao da je neki festival mraka, gdje se ne postavlja pitanje ko je ko, ili ko je bogat ili siromašan, već se svi zbližavamo po nekom drevnom instinktu. Ja sam sve to posmatrao i razmišljao: „ Eh da su nam svijeće, pa da nemamo nikako struje, barem bi se okupili oko stola“. Svijeću ne možeš gledati iz druge sobe. Svijeća okuplja. Ljudi se približe jedni drugima, jer je to jedini izvor svjetla. I tim svjetlom svaki obraz bude isto osvijetljen. I mobitel ti osvijetli lice, ali te odstrani od drugih, televizor te zabavi, ali ti podari samoću. Zato mislim da su svijeće kao ljudi, dok imaju kiseonika, goriće. A ljudi, dok imaju jedni druge, svijetliće.