U tišini mračnoj
samo se nemi oseća muk
ni drhtaj ni plač
ni dobro poznati zvuk.
Kamenje hladno i nemo,
ne odaje tugu ni ćasak,
ne odaje vapaj ni nemoć
ni jedan jedini glasak.
Krvave ruke,
prekriše hladni kamen,
i proli se topla krv
kao najbrži plamen.
Nebesko carstvo
raširilo ruke,
da spase stradale
i sve njihove muke.
Nečije sestre i braća stradahu
boljem životu oni se nadahu.
Krvavi blesak nadvi se nad gradom,
u čemernoj tisini sad na svojim jadom.
Kobna tišina
spustila se nad stanicom,
i kao užarena lava,
peva burno naglas
„Neka im je slava ”.
Čovečnost i ljudskost
na tankom su ledu,
neko više nikada neće
vratiti se čedu.
Comments