Ana Narandžić: Tri pesme

RIJEČI ODUMIRU

Riječi kao grobnice faraona

Ili kao vrtovi sunca

Odumiru.

Zlatousti u miru slušaju presude

Misli uobličene u vrišteće naslove

prelijeću stratišta

Zgarišta

Pogubilišta

Vlastitost se, od izlaska iz mora

Do marsovskih polja dobrodošlice,

Uvukla u ljušturu raka samca

Radosti meandriraju

Ušće se raširilo i čeka jedrenjak

S rojevima riječi

I da med u receptima ozdravi dišne putove

Prije nego bude kasno

Za medonosne sjetve

I berbe

KRČENJE

Krčenja hladovine počelo je

Kada su se od šuškanja velikih brojki

I naraslih apetita

Ispod kože skupile naslage masti

Udovi okračali

A kosa pahuljasta i meka

Ne može se Kao eskadrila

Dići u zrak

Buka strojeva

Hrani se drvnom masom

Žeđ gasi oktanima

Slojem ozona krpaju se ambicije

Pameti kojoj ne trebaju ruke

Ni alati

Formula H2o

Ne pere obraz

Izobilje je bespomoćno

Usta su suha

A san se teško probija

U dolinu bez suza

VODA JE MRTVA

Voda je mrtva

Mrtvija od mrtvog mora

I gušća od kolomasti

Za podmazivanje vremena

Zastalog na križanju potreba

I neumjerenog nabacivanja mlazom.

Ulazak u bezvodno vrijeme

Suha grla

Ispucala zemlja

Zanijemjeli vrači

Uzalud nam je čarolija, kemija, formula

Voda nije H2o

Kad nema riječi

Koja doziva pune bokale

Pogled se upire riblje trbuhe

Korijenje na suho zijeva

Vodonoše kruže.

Iz kanta zveckaju praznine

Grla šuškaju suhoćom

Po vodu se ne ide

S bespomoćnim gumbua

Voda ne može uzbrdo

I ne sunovraćuje se

Mrtva je

Mrtva

Mrtva

Smrt ju je zatekla

Prije nego je našla mir u cijevima

U grlu zapinje

Oštra bol zabada se u sluznicu