Javile su vesti: „Tragedija u Novom Sadu“.
Železnička stanica je postala grobnica
nevinih, a osuđenih na preranu smrt.
Zanemeo je grad, cela zemlja i region.
Društvene mreže gore.
Ponovo je bastion zla uzeo danak.
Tuga! Ogorčenje! Ljutnja! Bes!
Ovo je stotinu puta gore,
nego da nam se desio zemljotres.
Nije to bio nesrećni slučaj,
već zločin alavih ljudi,
za koje ovozemaljski zakon ne važi.
Njima će Božiji zakon da sudi.
Bahati moćnici zaštićeni, političkim imunitetom,
ne mare i ne žele za kolateralnom štetom.
Nečijem su ocu ćerke istrgnute iz zagrljaja.
Nekim će majkama oči postati izvori nepresušni.
Odgovorni će se opet izvući kroz iglene uši.
Ko da podnese ostavku ostaku,
kad moć izaziva nezasitu glad???
Tražim pravdu za sve one u crno zavijene.
Tražim pravdu za ovaj lepi grad,
koji je u svoj topli zagrljaj primio dođoša, mene.
Tražim pravdu za Savamalu, za Omera Mehića, za otete bebe,
za sve predhodne zločine zataškane, za sve nas ponižene.
Za ranjenu i porobljenu Srbiju,
koja kleči pred Bogom i moli za spas.
Comments