Ilustracija: AI
Jutarnji zraci titraju po prozorskim oknima. Prave šare plavičaste boje. Kao da slikaju nebo, stvarajući pravu čaroliju.
Na radnom stolu nered. Otvorena sveska većeg formata. Rukopis, neobično lijep i ujednačen, ukrasio stranice, ispunivši prazninu. Pojedina slova prekrila olovka sa zašiljenim vrhom. Glava klonula. U rukama nepročitana knjiga. Udovi opušteni poslije višečasovnog, napornog pisanja. Rezak zvuk zvona koji je dolazio iz predsoblja, probudi ga. Pogleda na sat čije su kazaljke pokazivale deset časova. Sa gorčinom pomisli kako je prespavao veći dio jutra. Time je preskočio uobičajenu gimnastiku za razgibavanje mišića i ono što je najviše volio – jutarnju kafu.
Požuri, onako bunovan, da otvori vrata. Pred sobom vidje nasmijano poštarovo lice. Predade mu jedan koverat, uz duboki naklon, i ode. Zatečen tom neočekivanom posjetom, vrati se u dnevnu sobu. Radoznalost ga natjera da što prije otvori pismo i pročita sadržaj. Nije mogao da vjeruje onome što vidi. Mora da je toliko ostario, pa ga i oči izdaju. Pročita još jednom, sada pažljivije i sporije. Nije bilo dileme. Dobio je prvu nagradu za objavljenu zbirku pripovjedaka. Njen naslov je glasio – Hod po trnju. Koliko je samo bilo simbolike u tom naslovu! Ima li broja njegovim neprospavanim noćima?! Ugleda svoj odraz u ogledalu i napipa podočnjake dugim prstima. Prosijedi zalisci su uokvirivali produhovljeno lice. U krupnim očima bijaše nečeg djetinjeg, svojstvenog ljudima čista srca. Jedino su guste obrve odudarale od mekih crta, dajući licu izgled strogosti.
„Hod po mukama bio je moj dotadašnji život”, pomisli i dođe mu nekako teško. Morao je stalno dokazivati svoj talenat pred neukim i umišljenim veličinama. Nikada nije želio da se lažno osmjehuje brojnim urednicima i izdavačima kako bi objavio svoje priče. Mnogi su to, ipak, radili, gazeći crtu ispod koje se nije smjelo. Kako se samo gnušao svih tih prodanih duša!!! Ljudi koji, ni za tren, nijesu skidali maske udvorica i parazita. To su bili, mahom, osrednji skribomani, savijene kičme... Oni isti koji su trenutak slave platili gubitkom identiteta. O njemu su pričali za kafanskim stolovima, sa ironijom u glasu, pijanih očiju i podbulih obraza. Tražili su ga svuda, želeći da mu se smiju u lice, da se nahrane njegovim bolom. Nije im dao priliku, jer se trudio da ne zalazi na takva mjesta. I što su ga manje viđali, utoliko je njihov jezik bio otrovniji, bljujući neistine po novinama, sijući sjeme zavisti i mržnje. Naizgled, odolijevao je tim svakodnevnim malim pakostima, trudeći se da bude iznad njih. Znao je da mora proći taj put prepun iskušenja i dotaći nebo... Bog mu je podario ljepotu duše, čistotu srca, dubinu osjećanja da sve što doživi, pretoči u stih, rečenicu prepunu ljubavi, ali i bunta protiv nepravde... Postavljao je sebi, nerijetko, pitanja o smislu svog bitisanja, tragao za onim iskonskim vrijednostima života... i uvijek nailazio na visoki zid iza koga nije bilo ničega. To je trajalo godinama sve dok ga nije probudilo iz sna božje proviđenje i pokazalo mu izvor života. Sve se, nekako, desilo neočekivano. Sanjao je te proljećne noći čudan san, u kome, kao hodočasnik, obilazi sveta mjesta tražeći Istinu o sebi i svijetu u kome je opstajao... Probudio se rano sljedećeg jutra i počeo da piše... Na praznoj hartiji, kao rojevi preplašenih pčela, ređale su se riječi, jedna za drugom... Podsjetiše ga na bujicu rijeke koja će ubrzo poplaviti sve pred sobom... Ni sam nije znao otkuda tako silovito provališe iz njega, bez dozvole...a zaustaviti ih više nije mogao. Njegovo pero ispisivalo je sve ono što je napaćena duša govorila... Drhtava ruka nije više osjećala zamor, pisao je do sitnih sati, zaboravljajući glad i žeđ... Pred sobom je, najednom, vidio prekrasan spomenik satkan od riječi, prepun nečeg uzvišenog i zaštićenog od prljavih ljudskih dodira. Ništa u tim rečenicama nije imalo obrise ovozemaljskog... činilo mu se, čak, da osjeća da sva ta ispisana slova šire opojni miris jasmina, vraćajući mu u svijesti drage i daleke slike djetinjstva. Vidje nasmijano lice majke u čijim se krupnim i toplim očima ogledao, njene raširene ruke koje ga mame u zagrljaj...I majčino ime mirisalo je na rane pupoljke ruže, na proljeće i udaljeni poj slavuja... a tek kad bi ga pomilovala po raščupanoj kosi, sve je postajalo nestvarno. Odjednom, iz duboke tame vremena, oglasiše se njene riječi, koje je dobro upamtio: „Sine moj, život je lavirint kroz koji moraš proći da bi dotakao svoje snove. Nađi pravi izlaz iz njega, ali hodaj uspravno i dostojanstveno. Dvije stvari uvijek imaj na umu: Budi pošten prema sebi i drugima i nauči da ljude prihvataš i slušaš srcem. Tek tada ćeš osjetiti spokoj u duši, a tvoja misija biće ispunjena i ugodna Bogu. Ne ogriješi se nikada ni o kome i pomogni nevoljniku!” Prođe mu drhtaj cijelim tijelom od tog majčinog amaneta i stade da se preispituje... Ponirao je u svaku situaciju, događaje, scene iz života, od dana djetinjstva do zrele dobi... i činilo mu se da je sve bilo po majčinom savjetu. Samo jedno ona nije znala, jer ga je rano morala napustiti, zbog opake bolesti... Nije mogla znati da je svoj razdirući bol za njom liječio Riječima, stvaralaštvom... plaćajući danak besanim noćima i opijanjima... „Kako bi sada bila srećna zbog njegove nagrade i slave?!”, pomisli sa sjetom. Samo njoj duguje ove priželjkivane trenutke ispunjenosti, blaženog mira, spoznaje da je, sve što je ikada napisao, imalo svrhe... Stizala su mu, svakodnevno, priznanja i komplimenti čitalaca širom svijeta, na brojnim jezicima... jer, njegove kratke priče su bile iz života, pogađale su najranjivija mjesta, i donosile preporod duše. Ko god bi pročitao njegove pripovijetke, postao bi bolji čovjek, osjećajniji, pažljiviji prema drugima.... Samo jedno nije mogao, uprkos naporima, da izliječi sujetu i ljubomoru, od strane kolega koji mu nikada nijesu oprostili uspjeh. Bio je drugačiji, nije se mogao utopiti u one prosječne, i zbog toga je morao nositi svoj krst... do potonjeg daha. Nije znao do kada će moći to izdržati, a stati nije smio...
Prepuna dvorana Akademije trgnu ga iz razmišljanja, pa krenu ka pozornici... Začu se gromoglasan aplauz, a predsjednik žirija mu uruči nagradu.
Odjednom, zadrhta kada vidje prekrasnu skulpturu od drveta sa likom mlade žene...nije mogao da vjeruje svojim očima... Toliko su crte lica bile slične majčinim da mu se učini kao da sanja... Skulptura u njegovoj uobrazilji najednom oživje i prepozna onaj njen široki osmijeh koji ga je grijao svih minulih godina. Njene oči, kao da su govorile: „Bravo, sine moj! Ponosim se tobom!”
Svetlana Sekulić je rođena 1966. u Foči. Završila je studije jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Nikšiću. U novembru 2015. odbranila je magistarski rad pod naslovom Mikrotoponimi Bandića. Radi u Osnovnoj školi „Maksim Gorki”. Književni radovi su joj objavljeni u brojnim časopisima. Dobitnica je i nekoliko nagrada. Živi i stvara u Bandićima i Podgorici.
Comments