Ilustracija: AI
Desetak godina nakon Daytonskog sporazuma, koji je, kako se zna, označio kraj rata u Bosni, Deba – tako prozvan još u osnovnoj školi – prvi put je doputovao u Sarajevo. Do tada je izbivao po bijelom svijetu, jedva se skrasivši duže vremena u Marseillesu. Odgovaralo mu je što je tu bilo više « rasnog » šarenila nego na mnogim drugim mjestima u Evropi. I manje njegovih bivših sugrađana. Čak ih gotovo nije ni bilo. Istovremeno je patio za bivšom zemljom - tačnije bi bilo reći za svojim bivšim životom -, i bježao od njenih bivših stanovnika. Nije mario za paradokse koji su se kod njega posebno razvili « zbog rata ». Tako je barem sebi objasnio. Amerika mu nije odgovarala. Bila je predaleko od Sarajeva. I to je bio jedan od paradoksa, budući da se, bježeći 92. iz njega, zarekao da se više nikad neće vratiti u taj pakao. Da ne pominjemo Australiju, u kojoj je ipak proveo više godina, i mada prevalivši četrdesetu, stekao tu fin status inženjera, što je napokon i bio, uspjevši da napravi i otplati kuću na obali mora. Bio je rođeni Sarajlija, što je i njemu, kao i svim bivšim i sadašjim Sarajlijama mnogo značilo, ako ne i više nego prije opsade grada devedesetih godina.
Debin stan je izgorio već na početku rata, pa je odsjeo u hotelu Bosnia. Ako se tako zvao taj hotel preko puta Pozorišta mladih? I to je zaboravio, kao i mnoge druge detalje vezane za prvi posljeratni boravak u Bosni. Izuzetak čini nekoliko susreta koji su mu se urezali u sjećanje.
Čim se raspakovao, tuširao se i izašao van. Svi ljudi, iako većinom rustikalnog izgleda, bili su mu lijepi. Ozareni. Obasjani srećom. Za razliku od stanovnika drugih gradova, naročito na Zapadu, sumornih izraza lica.
Odmah je otvorio svoj stari, predratni defter i počeo da telefonira prijateljima za koje je mislio da su još živi. Ali niko od njih nije odgovorio na njegov poziv. Ili su promijenili brojeve telefona, ili grad, ili se preselili na groblje Bare?
Otišao je na Čaršiju, sjeo u ćevabdžinicu, u prvu koja mu se učinila pristojna i čista unutra, i pojeo u slast veliku porciju ćevapa sa lukom, koji nikad ranije nije mogao ni okusiti. Nije važno, nek mu se čuje iz usta. Svakako je sam samcat. Nema više ni žene. Ona je poginula od prve granate koja je pala na grad, a on se potom više nikad nije oženio. Pa čak ni zavolio neku drugu, ni na nekoliko sati.
Nakon ćevapa je svratio na bozu na Slatkom ćošetu. Bila je uistinu identična onoj predratnoj. Pošao je potom prema Kamernom teatru da kupi karte za večernju predstavu. Kraj Vječne vatre, zaustavi ga mladić od dvadesetak godina i objesi mu se o vrat.
– O, dragi rođače, kako sam sretan što te vidim.
Potom ga naprosto zasuo poljupcima. Naš junak se ušeprtljio, reklo bi se osjetio čak gađenje prema tom izlivu nježnosti. Kako bi rado izvadio maramicu i obrisao slinavi trag koji mu je ostavio na licu ovaj egzaltirani mladić; bi mu, međutim, nezgodno da to i uradi.
– Ali… oprostite, ja se vas ne sjećam.
– Pogodite. Znam da sam se promijenio, da, ugojio se od našeg posljednjeg susreta.
– Pa…, ja sam tek stigao.
– Znam, znam, hajde, pokušajte da se prisjetite, na koga vam ličim?
Mladić se šeretski nasmija. Debi se učini veoma prijatan.–
Čekajte, možda malo na Dadu…
– Pa, eto, vidite !
– Dadin ?
– Da, Dadin sin.
– Ali zar on nije u Kanadi? I zar nema kćerku… ?
– Ima i kćerku, tačno! I živi u Kanadi, ali dolazi često ovdje, sad su momentalno skoknuli do mora. Upravo u tom i jeste problem.
– Problem?
– Da, otišli su, a zaboravili da mi ostave novce za hranu. Zato bih vas molio da mi posudite sto eura. Samo do ponedjeljka, ako može. Moji se odmah poslije vikenda vraćaju ovdje. Sto eura...
– Sto eura?
– Da, ako možete, vratićemo vam, bez problema.
– Zar nemate bankovnu karticu?
– Ma imam, ali maločas je proždera bankomat.
Ali ja nemam uza se te novce…
Ma može i u markama. –
Nemam ni …
Možemo skupa do prve banke da uzmete.
Skupa do banke ?
Ma dajte koliko možete, samo da bih mogao nešto pojesti. Pogledajte u novčanik, nikad se ne zna…
Ta …, zamuca potpuno ošamućen bivši Sarajlija i mahinalno gurnu ruku u džep, izvuče novčanik, otvori ga, kao teledirigovan nekim neznanim silama.
Pa vidite da imate, dajte…
I mladić zgrabi hitro sto KM iz novčanika - sto maraka koje samo što je promijenio u hotelu naš tek pristigli Deba -, još jednom mu doslovce zveknu jedan poljubac, žestok poput šamarčine, i pobježe.
Deba ostade nasred ulice kao urastao u asfalt, zabezeknut, rastužen, ponižen vlastitom naivnošću. Osjeti se kao pravi debil. Prvi put se upita što su mu drugovi iz razreda dali nekad davno taj nadimak : Deba ? Dolazi li to od riječi debilan ? Je li im on oduvijek izgledao glup i naivan, iako je bio najbolji đak u razredu. Ili su ga tako zvali što je bio bucmact ? Bilo kako bilo, shvatio je kasno da je prevaren; njegovi refleksi su očito bili prespori. Tako nešto se nikad nije dešavalo u njegovom gradu prije rata. A nije ni u drugim gradovima svijeta. Što ne znači da i tamo mema krađa i prevara. Ali ovako nešto, ne, to se nigdje još nije desilo. Rumunske ciganke « poklanjale » su mu, istina, «zlatne» prstenove, ali samo za desetak eura. I bile su tako loše glumice, da ti nisu trebale naočale da « prokužiš » od mega je «zlato». Ali ovo, ne, nikada!
Nastavio je da hoda kao somnambul gradom, bez traga od oduševljenja koje ga je maločas ispunjavalo. Potišten, gledao je ispred sebe. Nije ga više zanimalo ni koliko je zgrada u centru popravljeno, a koliko je ostalo ruševno … U jednom času je ipak podigao pogled, i umjesto lijepih lica koja su mu se ukazivala čas prije toga, vidio je samo « degenerisane, primitivne facurine », kako ih je okarakterisao. Kako su svi ružni, primitivni, divlji, ponavljao je naglas.
Odjednom ugleda čovjeka njegove dobi, u pratnji ljepuškaste, sredovječne žene. Oboje su imali osmjeh na licima, koji kao da se protegao po cijeloj Titovoj. Išli su pravo prema njemu, u to nema sumnje.
On spusti pogled, i pokuša da ih zaobiđe, ali ga čovjek uhvati za ruku i zaustavi.
Pa, rođače, šta to znači? Zar nećeš ni da nas pozdraviš nakon toliko vremena ? Ili smo se toliko promijenili, pa nas ne prepoznaješ ? Istina je da smo sav rat ovdje kuburali i da smo još uvijek izmrcvareni od tragedije koja nas je zadesila, pa ipak ... A ti, gdje si bio ? U svakom slučaju nisi se ni malo promijenio…
Slušao je ovaj rafal na pola uha, ne mogavši sakriti bijes koji je u njemu rastao, spreman čak « da šakom odvali tog neznanca ».
– Nešto ti se desilo ? Zar me stvarno ne prepoznaješ ? Goran ! Ja sam Goran. A ovo je Nena… Moja žena. Najljepša Sarajka…
– Goran ? Je li ? I treba ti sto eura? razvika se Deba.
– Uf, treba mi mnogo više… Ako sam dobro razumio …
– Goran, koji Goran?
– Pa Mirin.
– Ma boga ti?
– Znam šta mu je, reče Nena svom mužu, pa se okrenu našem junaku:
– Da ti se nije desilo ono sto i nama nedavno? Dok pominješ što eura?
– Šta mi se to desilo?
– Da te nije na ulici zaustavio “rođak” i tražio ti da mu posudiš sto eura?
– Hm…
– Vjeruj rođo, nadoveza Goran, mi smo ovdje proveli cijeli rat, ali se osjećamo kao stranci. U svakom pogledu. Ništa ne razumijemo. I svi nas varaju. Na svakom koraku.
«Ovaj mora da je mnogo suptilniji od onog maloprije rođe », pomisli naš bivši Sarajlija.
Da, maloprije mi je neki “rođak” iz novčanika izvukao sto maraka, dodade potom.
Pa eto, to je to, povikaše uglas Goran i Nena.
Šta to?
Pa i nama je nedavno prišao jedan vrlo fin mladić, lijepo pošišan, uredno obučen, kao da nije bio ovdje za vrijeme rata…
A možda i nije, dobaci Nena na Goranovu opasku.
Te rođak, te sin Amirin, te bio kod nas nedavno, te za vrijeme rata nam donosio vodu…Mi zbunjeni, zurimo. Ko nema rodicu Amiru u familiji ? A naša Amira umrla prije dvije godine. I niko nam, vala, nije donio ni kap vode, nego ja teglio po dva kanistera. A onda snajper, nako, iz vica, probuši oba i mi ostanemo bez vode.
– Mladić reče da se zove Denis, oglasi se opet Nena. Ja sam ga pitala za ime.
– Moderno ime. I mi imamo jednog takvog u familiji. Sjećaš li se rođo?
«Ako mi se još jednom obrati s tim kretenskim ”rođo”, pljunuću mu u lice, i ostaviti ih na sred ceste.
“Izbjeglica iz rata” ipak je stajao kao ukopan i zurio nepovjerljivo u bračni par.
– Sjećaš li se Dadinog Denisa?
– Dadinog?… Zar Dado nije u Kanadi? On nema sina.
– Ma ne tog Dade, onog s Grbavice. Njegov sin se zove Denis.
– Ne sjećam se. I pravo da vam kažem, briga me.
– Ma naravno, nije to važno.
– Žao mi je, žurim, reče Deba. Imam jedan sastanak.
– Čekaj, samo da ti dovršim šta nam se desilo: dakle, tip nas zaustavi, izljubi i na kraju nam uze sto maraka. Tražio sto eura, ali mi naravno nismo imali, i damo mu sto KM. I pošto on istog časa pobježe, shvatismo da nas je prevario.
– Hoćete reći da to radi jedan isti maldić?
– Ko zna. Mangupi i lopovi svakojake vrste toliko su inventivni, da je nama koji smo drukčije vaspitani i odrasli vrlo teško dokučiti šta nam sve spremaju i na šta nas mogu navući. Vjeruj, i mi se osjećamo bespomoćni, ponovio je Goran svoju omiljenu frazu. Ali smo, eto, srećni što smo ostali živi. I na to računaju svi naši «patrioti» i naše vođe. Ne zna se ko je gori razbojnik, oni na vlasti, ili ovi bez titula. U svakom slučaju su braća. Pogledaj oko sebe ove kafane! Misliš li da su ih vlasnici stekli svojim radom?
– Užas, zacvili naš junak, i stisnu ruku Goranu, pa Neni.
– Mi stanujemo u istoj zgradi kao i ranije. Svrati kad stigneš. Ne moraš se najavljivati. Biće nam drago. Da nam ispričaš šta si
radio, gdje si bio…
Deba nastavi da tumara rodnim gradom i dalje krajnje neraspoložen, ni malo utješen pričom koju je čuo od svojih «pravih rođaka». Šta mu je ipak sugerisalo da ni to nisu njegovi rođaci, ni sam nije znao. A nije imao pojma ni gdje ti ljudi stanuju. « Nisu mi tražili pare samo zato što su shvatili da sam ih prokužio”, mislio je idući i dalje pognute glave, odlučan da nikog više ni ne pozdravi, čak i ako prepozna. «Ovi ljudi su se pretvorili u monstrume», ponavljao je naglas. Doživjeli su neviđenu tragediju, pa misle da im je sad sve dopušteno.
Upravo je skrenuo u Kulovića ulicu, kad ga na uskom, vrlo uskom trotoaru, dok je kraj njega jurio Audio sa zamračenim staklima kao da je na krilima a ne na točkovima, drmnu neko snažno u leđa. On izgubi ravnotežu, samo što ne pade.
Hej, ba, prepoznao sam te s leđa.
I? reče «izbjeglica» okrenuvši se.
Ne prepoznaješ me? Zar je moguće da sam se toliko promijenio ? Ti nisi ni malo. Jest da sam bio cijeli rat ovdje, ali nije nas Sarajlija tu previše ostalo.
Izvini, stvarno sam u žurbi, reče junak naše priče i ubrza korak. Sad je pločnik bio nešto širi.
Ipak si se promijenio. Nisi nikad bio tako napuhan. Da se i ti nisi « snašao » kao mnogi naši u svijetu, a djeca ti postala genijalci, veći od planete, pa sad došo da nam i ti, poslije tolko vremena, ispričaš kako nam je bilo za vrijeme rata?
Ne razumijem vas?
Na «vi» ? Nas dvojica na vi ? A iz iste klupe?
Recite odmah koliko vam treba, i da se u miru rastanemo.
Šta mi treba?
Znate vi vrlo dobro.
Nemam pojma šta trabunjaš. Jesi li šenuo?
Ne vrijeđajte.
Pa ja sam Mido, sjedili smo u Drugoj gimnaziji skupa u klupi. Razrednica nam bila Bekićka. Ne sjećaš se.
Naš « izbjeglica » zastade, pogleda bolje sagovornika.
Da, naravno, sad te prepoznah. Znaš da te nisam vidio sto godina.
Nismo se dugo vidjeli, što jest, jest. Jesi li dobro, gdje si bio sve ovo vrijeme?
I Deba mu ispriča ukratko svoje putešestvije, pa i to šta mu se desilo maločas, samo što se raspakovao.
Ma nije to ništa. Ista stvar se desila i meni, samo se nisam dao izlevatiti. No ima mnogo gorih od tog tipa. I mene navuku. Sve to ti lijepo govori u kakvoj je situaciji cijela zemlja. Pokradoše nas prvenstveno ovi na vlasti. Narod ih mrzi a glasa uredno za njih, to već i ptice na grani znaju. Možeš li I zamisliti koliko je samo ministara, zamjenika ministara, i svega ostalog u ovom prknu od zemlje? Recimo nek ih je samo stotinjak, a ostalih dva-tri miliona skapaju od gladi… Meni neki dan na vrata kuca žena, kaže poslao je fra Mirko da mi da injekciju, ali je zaboravila injekciju, pa ako mogu da joj posudim stotinjak maraka da nabavi u susjednoj apoteci… Nisam istinski ni slušao njene nebuloze. Žao mi žene. Lijepo obučena, ali smrdi ko tvor. Ima masnicu na glavi. Veli da je radila u Muzeju. Direktor je volio. «Lijepo, lijepo», kažem, šta drugo reći? Pogledam u novčanik, imam samo dvije marke. Dadnem joj. Kad ti ona zaurla. Te sram te bilo, te ovo, te ono! Cicijo, gade, pederu… Znaš već sve « šećerleme» kojim te kod nas časte kad se razbjesne. Osu ti ona paljbu, a ja joj istrgnem i one dvije marke, otvorim vrata, samo što je nisam šutnuo. … A tek mafija! Tojest razbojnici! Jer mafija ima svoju etiku, naši razbojnici nemaju. Šta tek oni rade ?! … Za tebe je sve to novo. Nažalost, nama nije. Čista banalnost, koju moram tebi da predočim, kao “došlji”… Mi smo navikli. Niko to ni ne pominje više. Dosadilo i Bogu I ljuidma. Trpimo, šutimo. Zakukuljili se u svoje živote, gledamo kako da preživimo. Ja, eto, još radim. I, zamisli, primam platu! Ali ne zna se do kad; hoće li i moje preduzeće kupiti neki «rodoljub, bizismen», nqmjerno ne kažem biznismenm ko ni on, koji je sve vrijeme rata branio zemlju iz podruma. Vidiš li kako su naši sposobni? Kad bi tu inteligenciju, tu energiju i genij zla iskoristili za izgradnju zemlje, ne bi nam kraja bilo. Meni iskopiraše bankovnu karticu na granici između Hrvatske i Bosne, ili dok sam plaćao putarinu na autocesti, ili dok sam kupovao benzin, a da nisam o tome imao ni pojma. Nego tek kad me banka zovnu da mi saopšti koliko sam u dugu. Nakupovala se braća svega i svačega između Brčkog i B. Broda. Ali tješim se, ima i gore. Epidemija raka zavladala, ljudi padaju ko kruške, više nego od granata…
Lijepo se izjada Debi drugar iz klupe, pa pošto mu ne bi dosta, predloži mu da se vide već sutradan na istom mjestu u isto vrijeme.
Deba uđe u hotelsku sobu, sjede na rub kreveta, i zajeca.
Poslije dužeg vremena, obrisa suze, diže se, natrpa nazad u kofer sve stvari koje je maločas bio izvadio, siđe na recepciju, plati račun, i izleti na ulicu.
Zaustavio je prvi taksi koji je naišao.
– Na aerdorom, povikao šoferu.
***
Prošlo je od tada više od jedne decenije. Debi ne pade ni na pamet da ponovo ode u svoj rodni grad. I mediji su ga, naravno, odavno bili zaboravili. Taj njegov rodni grad, koji se svakodnevno pominjao na svim medijima pune četiri godine devedesetih. Vidio je reklame agencija koji mame turiste na plavi Jadran. Ni to ga nije dotaklo. Vidio na Internetu da za vrijeme Sarajevo film festivala tu dolaze razne filmske zvijezde. I nasmijao se gorko.
Sada je živio u Lilu. Prilično dosadnom, ali mirnom gradu. Imao je pristojnu penziju, ali malo prijatelja. Tačnije, tek nekoliko poznanika s kojim bi ponekad izašao na čašu vina.
Odjednom ga jednog jutra probudi nešto nedefinisano, ali žestoko. Kao da se zemlja zatresla. Deba se ispravi u krevetu i shvati da je upravo doživio napad nostalgije. Bila je to neodoljiva želja da ponovo ode u Sarajevo!
Je li nostalgija obavezno osjećanje koje se javi svakom egzilantu ? Je li to osjećanje, stanje, raspoloženje, kako se sve može nazvati to što ga spopade kao epileptičara napad padavice ? Ide li to radije uz starenje ? Ali kako se desi tako iznebuha ? Pitanja su se redala, bez odgovora, i smisla. Ono što je morao učiniti, bilo je da iz istih stopa otputuje u rodni grad.
Spakovao je koferčić, lako stigao brzim vlakom do Pariza, ali se dobro napatio dok je došao do CDG aerdooroma, gdje se gužvala nebrojena svjetina, gdje je čekao satima u redu da prođe pasošku kontrolu, gdje mu se a priori zgadilo i putovanje i sam život. Tako je bilo u posljednje vrijeme na svim velikim aerodromima svijeta. Nemoguće. Nemoguće. Nemoguće, vikao je naglas, na svom bivšem jeziku, stojeći u redu dok je skidao kaiš sa pantalona, časovnik, cipele, vadio kompjuter iz ručne torbe, skidao jaknu, stavljao ključeve u specijanu posudu na « tepihu ». Samo što mu nisu tražili da izvadi i « implante » iz usta prije nego što je prošao kroz ona osjetilna vrata. Koja, najzad, iz sve snage zazvoniše, i zato samo što ga ne skidoše golog da otkriju koje to tajno, nevidljivo oružje krije i na kom mjestu na tijelu. Nakon dugog, veoma dugog pretraživanja, ipak otkriše : bila je to mala lupa koju je nosio u malom novčaniku. Prvi put da su otkrili takvog jednog teroristu.
Jedva je stigao u Sarajevo, iscrpljen promjenama aviona, čekanjima na drugim aerodromima, istim pregledima...
Uzeo je sobu u obnovljenom hotelu Evropa. Gledala je na nekadašnje zidine, i munare džamija. Prijatno osjećanje prostruja naglo njime. Bio je mjesec juli, vrijeme toplo. Sišao je na terasu kafane, zavalio se u one ogromne fotelje, u koje upadneš kao u grob. Naručio koktel mojito. Koga nije bilo. Potom zatražio onaj s rumom. “Coco charrette”. Nisu nikad ni čuli za to. Imali su ipak šampanjac, ko zna koje marke. Samo što šampanjac stiže, zatrešta glas neke grlate pjevačice u dnu terase. Našem « izbjeglici » se učini kao da će pred svima povratiti.
Šta je ovo ? - upita konobara.
Svadba, pjevačica je najpoznatija u Regiji. Kafana je zakupljena, ženi se poznati biznismen…Uskoro više ne služimo …
Nekadašnji Sarajlija plati svoj šampanjac i ne gucnuvši ga, pođe u obilazak grada. Ulice su vrvjele od šetača. Bivša Vase Miskina prepuna zabuljenih žena, mahom strankinja u crnim nikabima. Dvije, tri žene bile su često u pratnji jednog crnoputog bradatog muškarca podvijenih pantalona.
Gledao je oko sebe. Hodao uzduž i poprijeko niz sadašnju Ferhadiju. Otišao u Titovu. Tamo je bilo nešto manje žena sakrivene kose. Došao do kina Dubrovnik. Koje se sad zvalo Cinema city. Igrali su samo američki akcioni filmovi, od kojih je bježao u svim gradovima svijeta. Gledao je u lica žena i muškaraca, mladih i starih. Bila su po nečemu drukčija od onih koje je sretao kad je prvi put tu došao nakon Daytona. I on sam već je imao preko sedamdeset godina. Osjećao se umornim, ali ne i starim.
Koliko vremena ću ovaj put ostati ovdje? upita se. Hoće li mi iko prići? Makar i lažni rođak?
Comments