Moj Pesniče,
Ova noć me okrznula, kao „prazne šake, prazna prošlost je (koja je) u večnosti.” Zadrhtale su strune moga bića... volim noć, kada i mračne utrobe kreću reči, a tišina rida, niko je ne čuje (samo, ti i ja)! Otkrivam posle pola veka da si pisao stihove kao starozavetni proroci, mudraci...
A naš si savremeni. „Misao koja ne ume da misli, zavladala svetom. I sada je kasno.” Da, kasno je, proroče, i to sa dvadeset i sedam godina. Ni danas devedeset posto ljudi ne ume da misli. Reći ću ti, jedan doktor nauka, posle mnogo napisanih knjiga, objavio nedavno knjigu: „Učim da mislim” a ti to konstatovao u tri stiha?!
Pitam se kako si predvideo ratove, poplave, uragane (koje su proizvele naše misli )?
Napisao si:
„Sada je kasno!” Nestaje svet, na hiljde žrtava, ... nevinih stradaju ... A molio si:
„Ne povredite zemlju,
Ne dirajte vazduh,
Ne učinite nikakvo zlo vodi...”
Raspori noć, dubok mi uzdah,
Sve se to zbiva!
„Išao si ispred sebe
Po isplakanom putu ...”
Zaplakao si, znao si, video... Predosetio... već tada si znao da (ključna) kost nosi zaboravljena sećanja. To su najnovija otkrića! Vrištim, cepam mrki pokrov Neba, a ti?
Hodaš li mirno tražeći reči da izraziš sebe, da te shvate, prihvate... Spavaju mnogi, a ti je budiš rečima:
„Budim je jer će ova
Naša planeta
Biti mina
U raskrvavljenom nebu...”
Eh, moj Pesniče,
Da li si pero u krv umočio kada si napisao:
„Vaskrsnuće mrtvog
Rođendana po milosti!”
Zora je...drhte ptice u grudima...
Moj, Pesniče!
Gordana Opalić
*Gordana Opalić rođena je u Marinoru, 1950. godine. Živi i radi u Novom Sadu od 1956. godine. Radila je kao profesor književnosti u srednjoj školi. Književnim radom bavi se od 2004. godine, kada je objavila prvu zajedničku zbirku kritika na odabranu pesmu. Od 2009. godine objavila je pet knjiga duhovne proze, poezije i romana. Zastupljena je u više zbornika i časopisa, a dela su joj prevedena na ruski i engleski jezik. Dobitnica je nekoliko književnih nagrada. Član je Udruženja književnika Srbije, Društva književnika Vojvodine i SKOR-a.
Comments