Ilustracija: AI
Živimo u eri novih tehnologija. Sve se postiže pritiskom na taster, a životni tempo svakodnevno proizvodi stres. Ne možemo da se izborimo sa velikim izazovima koje nosi doba novog kapitalizma. Trka za profitom poprima zabrinjavajuće razmjere. Tada se homo idealis najednom transformiše u homo materialisa. I tu je Kraj. Materija je nadvladala Duh.
Postavlja se logično pitanje: Kako izaći iz tog vrzinog kola? Kako spasiti ono malo duše što nam je preostalo?! Možda nam je i taj djelić već iščupan kliještima vremena koje gubi Smisao. Nemoćni, vraćamo se u praiskon...kada ,,u početku bješe Riječ, a Riječ bješe od Boga,“ i tu želimo ostati...makar na tren zaliječiti duboke rane. Ako ništa drugo, popiti samo kap vode sa Izvora vjere, ljubavi, istine i pravde. U nama se vodi grčevita borba između našeg savremenog Ega i onog potisnutog, miroljubivog, ljudskog...onog našeg pravog Ja, koje nikada nije željelo da zaboravi, uvrijedi, ponizi drugog... Upravo u takvoj areni života opstaju samo jake ličnosti. To su oni vjerujući ljudi koji uvijek vide Svjetlo i kada ostali vide samo Tminu, oni koji nikada nijesu izgubili Nadu u neko novo, bolje sjutra. Ipak, ove redove piše ženska ruka pored koje na polici počiva Knjiga, sa zlatnim, ukrasnim slovima naslova, ukoričena kožnim povezom.
Razmišljam o tome kako su Žena, kao i Knjiga imenice ženskog roda. Slučajnost ili ne?! Obje imaju istu ili sličnu sudbinu...nažalost. Savremeno doba ih je pregazilo, uništilo sve ono lijepo što sobom nose. Žena, sa svim svojim zahtjevnim ulogama, ogorčena je saznanjem da nije poštovana koliko zaslužuje, koliko vrijedi. Mediji, elektronski i štampani, šire samo loše vijesti o porastu nasilja nad ženama i djecom, a ona se još više povlači u sebe i brani ćutanjem. Ipak, najteže joj pada gorka spoznaja da, čak i za mali uspjeh, mora uložiti trostruko više napora i rada od jačeg pola. Jer, homo balcanicus ne predaje moć tako lako, a osjeti li, ne daj bože, da mu prijeti opasnost, on ujeda, otima i na kraju ruši sve pred sobom. Tron, po ko zna koji put u istoriji, postaje opet njegov. I tek tada, u Ženi proklija Prkos, raste sve više svakog dana, mjeseca, godine, decenije....Naraste do njoj zabranjenih visina, a ona se sjeti svoje najbolje prijateljice, sestre, sapatnice – Knjige. Uzima je drhtavim, žuljevitim rukama, prelistava već požutjele stranice i zahvaljuje u sebi na svemu što joj je nesebično darovala. Blagodari joj na znanju i svim onim lijepim porukama o životu. Nikada je Knjiga nije napustila. Počev od prvih đačkih koraka do trenutka kada je ojačala, zaradila svoju prvu platu, osnovala porodicu. Žena pokušava da joj, bar dijelom, vrati dug tako što počinje da Piše...ispisuje bjelinu papira nadahnutim rečenicama i svojim prepoznatljivim krasnopisom. I pisaće sve više, osjeća u sebi, jer to je njena Misija na Zemlji. Žena osjeća dušu Knjige. Knjiga saosjeća sa potisnutim bolom Žene, i samo što ne progovori...ne pusti suzu. Samo što Ženi ne kaže da se i ona bori za Opstanak. Da ima gotovo nepobjedivog protivnika – Internet, koji joj isisava zadnje atome snage, cijedi krv, kap po kap...
Tada odlučiše, svjesne mogućih posljedica, ali bez volje za kompromisom. Njeno veličanstvo - Žena, grčevito stiskajući Knjigu na grudima, osjeti ubrzano lupanje srca. Vrati se mislima u neku bezvremenu dimenziju u kojoj Dobrota i Znanje caruju. Tu je jedino svoja, slobodna i srećna, diše punim plućima i Stvara...postajući umjetnica riječi. I tako, Žena i Knjiga, spojene u Jedno, vezane neraskidivim nitima, prkose homo sapiensu na Zemlji...
Yorumlar