Posle ponoći pišem ovo Pismo Pesniku rođenom u susedstvu tvrđave i Kule lobanja. Tada si zaplakao, poput svih živih stvorenja, jer te Anđeo poljubio u čelo i šapnuo mesto stradanja, na koje se neumitno mora doći...
Prolazni život na dunjaluku, nisi „potrošio“ na svakodnevne potrebe kao što čini velika većina ljudi. Nakon školovanja, počeo je stvaralački rad u zanosu. Pisanje poezije koju si vazdigao iznad religije, prevodilački rad iz bratskih literatura, objavljivanje kod najuglednijih izdavača...
H v a l a što si opevao najbitnije motive i ljude iz naše prošlosti, čineći ih besmrtnim!
Prvi put sam čuo za tebe od moga srednjoškolskog profesora i, čitajući stihove iz prvenca „Uzalud je budim“, potajno se „zaljubio“... ne, ne u devojku, simpatiju, nego u pesme koje su čudesnim putovima ulazile u moje srce. Ubeđivali su me da si podigao ruku na sebe!? Čak je i „istraga“ ukazivala na zaključak da je čuveni „Princ svih Pesnika“ izvršio samoubistvo, ali... nisam (po)verovao. Nikada!
Naslućivao sam da su ljubomorni zavidnici skovali plan, a onda nalogodavci dali zadatak ubicama da te likvidiraju, pod okriljem noći, u Ksaverskoj šumi.
Danas, preko 30 godina od još jednog ubistva koje se desilo tokom rata nad mojim dragim „profom“ (u Tuzli), koji mi te otkrio, sažaljevaju nalogodavca i ubicu, pokušavajući sakriti krivično delo u istrazi kao „zločin iz koristoljublja“!? Vreme(na) su kokuzna, svejedno da li bio mir ili rat: srpski pesnici smetaju, a oni koji mrze knjige i čitanje pisanje poezije nazivaju „srbovanjem“!?
Svaka smrt je čemerno gorka, naročito mučenička! No, Branka (i Špiru) nisu mogli usmrtiti, jer ste nadrasli, preživeli i preselili se u astralni prostor. U studenim noćima, poput ove, Pesme i stihovi greju naša srca...
댓글