Nikola Šimić-Tonin: Pismo Branku

Dragi Branko,

u prvom redu moga pisanju mogu ti reći kako si u mnogo toga bio u pravu. A u čemu nisi? Tri su Branka koja su obilježila moj mali pjesnički kozmos: Branko Radičević, Branko Ćopić i Ti Branko. Kako istinom zvoni tvoj stih: „Ubi me prejaka riječ.” Ubi i prvog a još više drugog Branka. Branka Ćopića, koje veže most i ulica. Došao je Brankovom ulicom i skočio s Brankovog mosta, mosta Branka Radičevića po kom je dobio ime. Branko Ćopić koji je obilježio moj pjesnički život, pred kojim sam u trećem razredu Osnovne škole recitirao svoju prvu pjesmu: „Kraljevna u kapi rose” i sav se spetljao… Još mi u ušima zvone Brankove riječi: - Hajde Niđo možeš ti to.

Rado pročitam koju tvoju pjesmu kada me se uzmu poetske nedoumica, kad me pukne depresija. I kroz misli kao kroz kakav nenapisani krimić razmišljam o tvojoj smrti, znam, pjesnici ne umiru, a opet toliko mi toga nelogično zvuči, oko tvoje „smrti”. Ili je sam dragi Bog poželio imati uz sebe pjesnika tvoga kova. Ne znam. Toliko mi toga, gleda toga povlači more sinje ? – nika za sobom.

A tek ona tvoja: „poeziju će svi pisati”. – I umjetnička inteligencija je piše. Ono što je Nikola Tesla bio u znanosti Ti si dragi moj Branko bio u poeziji.

Nikola Šimić Tonin