Nedžad Gicić: Teško vrijeme za ćutalice, prijatelju moj (ZA KONKURS TAJNA ANDRIĆEVE KUTIJE)

Bilo je to vrijeme kada su ljudi, umorni od čekanja i obećanja, prestajali vjerovati u riječi, pa su na sve odgovarali ćutanjem, dubokim i teškim kao jutarnja magla što sporo klizi između klisura, noseći u sebi sjaj prvih sunčevih zraka i tamu onoga što odlazi, jer su znali da je ćutanje ponekad jedini način da se čovjek odupre svijetu, da sakrije ono što nosi u sebi, da ne dozvoli ni sudbini, ni vlasti, ni bližnjem da mu se previše približi, ali isto tako su znali, i to ne iz knjiga nego iz života, da u tom ćutanju često leži nesanica, čežnja, pomirenje, pa i gubitak, jer ljudi su kroz vijekove naučili da nema te riječi koja može promijeniti ono što je već zapisano u vremenu, kao što nema te ćuprije koja može spojiti dva svijeta kad između njih zjapi ponor, a opet, u svakom čovjeku ostaje neka potajna nada da će jednoga dana, makar u nekom tihom sumraku, doći do riječi koje će sve objasniti, ćuprije koja će premostiti nepremostivo i trenutka kada će i najtvrdokorniji ćutolog, makar pred sam kraj, izustiti ono što je cijelog života skrivao u sebi.

Inspirisano romanom „Na Drini ćuprija” – motivima mosta kao simbola povezanosti i nepremostivosti ljudskih sudbina

O AUTORU

Nedžad Gicić je rođen i živi u Skoplju od 1971. Diplomirani je psihilog, koji radi u firmi iz IT oblasti. Piše kratke eseje, i knjige koje u sebi objedinjuju duhovnost, psihologiju i druge nauke.