Bila jednom jedna šuma u kojoj su stabla imala oči, a korenje je, poput gladnih zmija, čekalo svaki pogrešan korak neopreznog putnika. Kada bi zašlo sunce, tišina bi postala toliko teška da se moglo čuti kako mrak pulsira, uvlačeći se u kosti onih koji su se usudili da pređu granicu senki. Iz duboke magle izranjale su prilike bez lica koje su šapatom obećavale zaborav, dok su se grane oko njih stezale kao prsti starog, gnevnog diva koji ne oprašta upad u svoje carstvo. Zaslep