Zvonimir Nemet: Kad vukovi utihnu

Bila jednom mala princeza s krupnim crnim kao noć očima, pametnim i svima je bila draga i poput boginjice. Živila je u dvorcu na početku šume koji je djelovao u noćima bez mjesečine poput utvare, izgubljenog u prostoru i vremenu i plašio sve koje je put nanio pored njega. Princeza je bila znatiželjna, maštovita kao sve djevojčice u njenim godinama i često je znala kad svi odu spavati krišom izaći u šetnju. Maštala je da će sresti princa iz bajke i da ga ona mora spasiti od krvoločnih vukova čiji su se krici čuli svake noći i ledili svima krv u žilama. Izašla je tiho, pošla u šetnju i odjednom se uplasila, zastala, desetak užarenih očiju vukova su je okružili i počeli krikovima plašiti... ali...odjednom su užarene oči nestale, sagnuli su glave, i prišli joj kao prijatelji, vukove je uplašila njena ljepota, osjetili su dobrotu u njenom dahu, uzvišenost i jednostavno su se predali...Od te noći kad god je izašla u šetnju nisu se čuli njihovi urlici, oni su joj bili pratnja i pazili su da je netko ne omete. Princeza je bila sretna, šetala je i dalje u potrazi za princom sa svojim dragim prijateljima, oni su je naučili da su vrijednije četiri šape od dvije ljudske noge.

Povodom 2. aprila Međunarodnog dana dečije knjige