Bila jednom jedna princeza koja je pobegla iz zamka u kome su strahovi bili glasniji od ljubavi. Kroz tamnu šumu, gde su senke imale oči, a vetar šaputao tuđe tajne, trčala je držeći svoje srce kao poslednju iskru svetlosti. Iz mraka je krenuo vuk, ne samo gladan tela već i nade, prateći svaki njen korak. Kada je pomislila da je kraj blizu, shvatila je da kruna na njenoj glavi nije znak vlasti, već hrabrosti koju nosi u sebi. I baš ta hrabrost je ukrotila šumu, utišala zver i